VESNA ŠKARE OŽBOLT, BIVŠA ZAMJENICA PREDSTOJNIKA UREDA I SAVJETNICA ZA UNUTARNJOPOLITIČKA PITANJA PRVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA GOVORI O STVARANJU DRŽAVE I LJUDIMA KOJI SU NA TO UTJECALI
Najushićenijega sam ga vidjela kad je uspostavljena država, kad je HV ušao u Knin i kad mi je pokazivao svoje nalaze prema kojima su mu markeri pali ispod 20, pa je rekao: »Pobijedio sam bolest«. Tada mi je palo na pamet da on misli kako će vječno živjeti. Tuđman je shvaćao da je u poziciji da stvara povijest i tako se i ponašao.
Predsjednica DC-a Vesna Škare Ožbolt dugo je radila u Uredu predsjednika Franje Tuđmana. U povodu devete obljetnice njegove smrti, prisjetila se tog intenzivnog razdoblja.
– Radila sam deset godina s Tuđmanom. Bila sam njegova savjetnica za odnose s javnošću, zamjenica predstojnika Ureda i savjetnica za unutarnjopolitička pitanja. Malo je ljudi imalo privilegij raditi s prvim hrvatskim predsjednikom i biti njegov prvi suradnik. Mnogo sam od njega naučila, prošla sam jednu dobru školu.
Kako je došlo do toga da vas Tuđman zaposli u svojem uredu?
– Sasvim slučajno. Prvi me je put vidio kada sam sredinom 1990. godine još kao djelatnica u republičkom protokolu bila na Pagu na proslavi u čast Bartola Kašića. Organizirala sam taj dogovor i Tuđman je čuo kad sam nešto autoritativno govorila jednoj grupi ljudi. Nekoliko mjeseci kasnije s delegacijom Vijeća republika i pokrajina Savezne skupštine bila sam na krajiškom području gdje su već započeli neredi. U dva dana smo doživjeli događanje naroda. Nakon povratka u Zagreb napisala sam opsežno izvješće za predsjednika koji me je pozvao da mu sve i osobno ispričam, a također i Mesiću i Manoliću. Slično sam im izvješće podnijela o mojem putu u Beograd gdje sam tada kao zaposlenica ministarstva vanjskih poslova išla po jednog američkog rabina, i Tuđman mi je tjedan dana poslije toga ponudio mjesto savjetnice za medije. Rekla sam mu da nikad to prije nisam radila, a on me gotovo ljutito upitao: Zar mislite da sam ja prije bio predsjednik? Šokirala me ta rečenica i pristala sam prijeći u Tuđmanov ured. Bila je nedjelja, ali sam ipak odmah ostala raditi cijeli dan, čak sam imala noćno dežurstvo.
Bio je strog, ali ga se nisam plašila
Kakvi su bili vaši prvi dojmovi o Tuđmanu?
– Dotad ga nisam poznavala. Čak sam mu 1993. godine, kad smo se jednom prilikom posvađali, priznala da na prvim izborima nisam glasala za njega nego za Koaliciju narodnog sporazuma. Tuđman je djelovao dosta strogo, ali nisam ga se plašila i to mu se očito svidjelo. Kod Tuđmana me fasciniralo što mi je u tri sata ujutro znao ispravljati priopćenje s nekog sastanka, točke, zareze, sve. Bio je perfekcionist, potpuno koncentriran na posao.
Kontaktirali ste svakodnevno s njim?
– Da, s tim da me ispočetka uopće nije doživljavao. Prvih mjesec dana sam šutjela na sastancima koje su s Tuđmanom imali svi njegovi savjetnici, a prva rečenica mi je onda bila: Predsjedniče, ja ne mislim tako. Ostali su mu govorili kako je hrvatski imidž u svijetu jako dobar, a ja sam mu spomenula da su u okolici Siska neki ljudi ustaški pozdravljali, što su prenijeli strani mediji. Nitko mu se to nije usudio reći, Tuđman se žestoko naljutio zbog tog incidenta. Drugi sam mu dan opet donijela lošu vijest, na što mi je predsjednik ureda Šarinić rekao da bih stvari trebala umatati u celofan. Nije mi to padalo na pamet.
Je li Tuđman u to vrijeme znao što radi?
– Apsolutno. Bilo je to razdoblje s puno emocija, ali Tuđman je znao balansirati i držati sve pod kontrolom. Pitalo ga se i za najmanju sitnicu, nije na tome inzistirao, no sve se usmjeravalo prema njemu. Cijele je dana provodio u uredu, samo je nakratko pred jutro odlazio kući i brzo se vraćao. Tuđman je htio mirno rješenje jugoslavenske krize, zato je s Kučanom predlagao konfederaciju, a kad to, uz Srbiju i Crnu Goru, nisu prihvatile ni BiH i Makedonija, rekao mi je: »To je ključan trenutak. Da su Izetbegović i Gligorov podržali taj prijedlog, ne bi bilo rata«.
Puno nade polagao u Pupavca
Jeste li čuli kad Tuđmana da s mržnjom govori o Srbima?
– Ne. On je mrzio glupost, bez nacionalnog predznaka.
Tuđman je opsesivno tražio nekog svojeg Svetozara Pribičevića.
– Tada je u Hrvatskoj živjelo pola milijuna Srba i Tuđman je htio pronaći nekoga da ih na pravi način usmjerava. Jako je volio Đorđa Pribičevića koji mu je kasnije bio i savjetnik, ali on je bio zagrebački intelektualac bez utjecaja na Srbe. Puno nade polagao je i u Pupovca, probao je i s Milanom Đukićem, Simom Rajićem, međutim, sve se to izjalovilo.
Tuđman je pregovarao, ali nije paralelno s tim pripremao zemlju za obranu. Stalno je tvrdio da neće biti rata jer se tako dogovorio s Kadijevićem. Nije li Tuđman tim nečinjenjem sukrivac za velik broj ljudskih žrtava i razmjere okupacije?
– Istina je da se Tuđman nije spremao za rat, ali uvjerena sam da je svojom politikom naše žrtve sveo na minimum. Mi smo često reagirali emotivno, on je smirivao stvari. Uostalom, Hrvatska je bila pod embargom, tajnim kanalima naoružali smo se maksimalno koliko je bilo moguće, a JNA je bila u kasarnama po cijeloj Hrvatskoj. Zato je Tuđman pregovarao. Na Brijunima na poznatom sastanku uspio je, kako je sam isticao, napraviti raskol između Kadijevića i Adžića. Tvrdio je kako je Kadijević ostao na čistoj jugoslavenskoj opciji, zbog čega je bio zadovoljan. Tuđman je išao korak po korak, spašavao je zemlju koliko je mogao. Sada sam sigurna da je ispravno postupao.
Rat je ipak izbio, kako je Tuđman funkcionirao u to vrijeme?
– I dalje je bio koncentriran na svaku pojedinost. Kao da je bio na komandnom brodu, držao je pod kontrolom situaciju koliko je mogao.
Nije se gubio?
– Nije. Bilo mu je jako teško zbog Vukovara jer je krajem kolovoza 1991. ušao u taj grad i izvlačio se kroz šiblje. Puno je puta govorio kako je on mogao ući u Vukovar. Zašto kasnije nije moglo oružje, ne znam. Čudne su se stvari događale s Vukovarom, dosta je toga još obavijeno velom tajne.
Nakon što je u Hrvatskoj nastupilo primirje, rat je započeo u BiH. Općenito se smatra da je politika prema toj susjednoj zemlji najviše kompromitirala Tuđmana.
– Često mi je govorio da je BiH Jugoslavija u malom i da se stoga neće moći održati pa je treba preurediti. Nikad, međutim, nije pričao o podjeli Bosne.
Već prilikom predizbornog predstavljanja na TV Zagrebu 1990. Tuđman je govorio kako Hrvatska izgleda neprirodno kao perec.
– Ta je njegova rečenica često citirana izvan konteksta. Tuđman je 1992. mnogo radio na stvaranju saveza s Izetbegovićem i Bošnjacima protiv JNA i Srbije. Bila sam prisutna na ručku u Uredu kad je objašnjavao Izetbegoviću da će se JNA po povlačenju iz Hrvatske koncentrirati u Bosni kako bi je zadržali uz Srbiju. »Ma, Franja, to je nemoguće. JNA neće ići protiv vlastitog naroda«, ponavljao je Izetbegović. Nakon nekoliko mjeseci, bila je srijeda navečer i ja sam bila dežurna u Uredu, Ejup Ganić me nazvao i zamolio da nađem Tuđmana jer je JNA zarobila Izetbegovića. Tuđman je bio na tenisu i nazvala sam ga i ispričala mu to, a on mi je rekao: Što bih ja sada trebao, govorio sam mu da će ga JNA napasti, nije mi vjerovao.
Kako preurediti BiH?
– Predlagao je tri autonomne jedinice unutar BiH ili pak kantone, a Cutileirov plan je bio na tom tragu.
Je li hrvatska politika prema BiH bila isključivo Tuđmanova?
– Ne do kraja. Ljudi na terenu provodili su svoju politiku. Za logor u Mostaru saznao je od mene, a ja sam to doznala od jednog novinara Le Monda koji je vidio taj logor. On je došao k meni u Ured da mi to priopći i nakon toga sam ga odvela do Tuđmana da i njemu ispriča o logorima za Bošnjake. Tuđman ispočetka nije vjerovao jer ga nitko od njegovih nije o tome obavijestio. Odmah je pozvao Granića da ode u Mostar to riješiti.
Pašalić je doista upravljao državom krajem devedesetih
Što je Ivić Pašalić htio s Tuđmanom?
– Pašalić je u Ured došao 1993. godine i to iz HDZ-a, dok mi koji smo dotad tamo radili nismo bili članovi stranke. Postavio se dosta bahato, a kad je vidio da ga ne doživljavamo malo se primirio, ali ubrzo je izrastao u čovjeka koji je stvarao dojam da Tuđman bez njega ništa ne može. U početku to nije bila istina, no kasnije je Pašalić preuzeo kontrolu nad policijom, vojskom i tajnim službama i postao je zapravo Šuškov nasljednik poslije smrti ministra obrane.
Što je Tuđmana privuklo Pašaliću?
– Pašalić je vrlo inteligentan i veliki radoholičar. U Uredu su svjetla gorjela samo u Tuđmanovom, Pašalićevom i mojem kabinetu. Pašalić je, međutim, na krivi način usmjerio svoju energiju.
Je li Pašalić krajem devedesetih doista upravljao Tuđmanom, odnosno državom?
– Jest. Bio je veza između Tuđmana i unutarnje politike, represivnog aparata kojim je potpuno ovladao kadrovirajući tamo.
Nije držao do svog imidža
Nikad niste posumnjali u Tuđmanove liderske sposobnosti?
– U to vrijeme o tome uopće nisam stigla razmišljati. Mnogo sam radila pokušavajući poboljšati njegov imidž u javnosti. Tuđman je bio vrlo krut u javnim nastupima. Kad je dolazio na press konferencije, iz takta bi ga izbacio već pogled na novinare koji su sjedili na podu jer za sve nije bilo mjesta. A onda je još u prvom redu spazio novinarke poput Mile Štule i Milene Tanjge koje su ga svojim pitanjima dovodile do bijesa i on se na njih derao. Jednom me nakon takve konferencije pitao kako je bilo i odgovorila sam mu da je bilo grozno i da se ne smije derati na novinare. »Kako se ne bih derao kad postavljaju tako glupa pitanja«, uzvratio mi je. Tuđman nije volio novinare i uopće nije držao do svojeg imidža u javnosti što je mene, naravno, izbezumljivalo.
Bio je zahvalan Šušku
Kakav je Gojko Šušak imao utjecaj na Tuđmana?
– Tuđman mu je bio jako zahvalan jer je Šušak organizirao dijasporu, a bez nje bi Hrvatska puno gore prošla. Oni su nam neko vrijeme bili jedini oslonac, što je Tuđman jako cijenio i na osnovi toga je Šušak ušao u njegov svijet. Poslije je kao ministar obrane pokazao da ima petlje, a određene negativne stvari koje su se zbivale oko Bosne još nisu za javnost jer bi se mogle pogrešno interpretirati. Prerano je. U svakom slučaju, bilo je loših poteza koji su se stavljali na teret Tuđmanu i on je vadio kestene iz vatre. Najgora je stvar bila kad je HDZ BiH otkazao poslušnost Tuđmanu i izabrali su za predsjednika Antu Jelavića, a ne Mariofila Ljubića kao što je Tuđman htio. Kad me je pitao što mislim o tome, rekla sam mu: To je za mene vojni udar. Klimnuo je i upitao – što sad? Više nije bio gospodar situacije.
Tada je već bio bolestan.
– Nakon što je obolio, Tuđman je bio sasvim drugi čovjek. Za mene je 1998. bila godina mraka, a 1999. godina sipinog crnila. Sve negativno u to je vrijeme izbilo u prvi plan, a Tuđman je bio iscrpljen bolešću. Muka mi je bilo gledati borbu za vlast u HDZ-u, zloupotrebe tajnih službi i drugo. Da Tuđman nije bio toliko bolestan, vjerojatno bih otišla iz Ureda, tamo se više nije moglo raditi.
Više nije htio Sanadera
Je li Tuđman bio narcisoidan, je li o sebi razmišljao kao o najvećem Hrvatu u povijesti?
– Najushićenijega sam ga vidjela kad je uspostavljena država, kad je HV ušao u Knin i kad mi je pokazivao svoje nalaze prema kojima su mu markeri pali ispod 20, pa je rekao: »Pobijedio sam bolest«. Tada mi je palo na pamet da on misli kako će vječno živjeti. Činilo mi se kako je Tuđman sebe uvjerio da je svemoguć. Tuđman je shvaćao da je u poziciji da stvara povijest i tako se i ponašao. Totalno je bio koncentriran na stvaranje države, u ekonomiju se nije nimalo razumio. Nije znao vrijednost novca, jednom me je upitao koliko košta kilogram jabuka na tržnici. Tuđman je živio u Uredu, skoro da nije imao kontakta s realnim svijetom. Zato je bio zbunjen prvim negativnim učincima privatizacije.
Zašto je Sanader morao napustiti mjesto predstojnika Ureda?
– Nakon što se razbolio, Tuđman ga jednostavno više nije htio u Uredu.
Bi li Tuđman, da se mogao kandidirati, pobijedio na izborima 2000. godine unatoč svim negativnostima?
– Mislim da bi, ali HDZ ne bi imao većinu u parlamentu. Ipak, bolje da je završilo tako kako je završilo. Bolestan Tuđman nije bio onaj pravi.
Izvor: Novi List
|
- Molimo da sadržaj komentara bude vezan uz članak koji komentirate.
|
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.4 |
Aktualno 
Komentari
