Prije 15 godina ovdje u Erdutu u Žutoj kući potpisan je Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznatiji pod nazivom Erdutski sporazum.
Cilj sporazuma bio je vratiti okupirana područja u teritorijalni sustav Republike Hrvatske.
U ime hrvatske vlade sporazum je potpisao Hrvoje Šarinić, a srpsku stranu zastupao je ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije Milan Milanović. Sporazumu su posredovali američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i dopredsjednik Međunarodne konferencije u bivšoj Jugoslaviji Thorvald Stoltenberg.
Erdutski sporazum bio je dogovoren u Daytonu između Predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i međunarodne zajednice predvođene SAD om koji je tada predsjednik Srbije Slobodan Milošević bio prisiljeno prihvatiti.
Ovog sporazuma koji danas obilježavamo zasigurno ne bi bilo da nije bilo prethodno provedenih vojnih akcija Bljeska i Oluje koju su dokinule višegodišnju agoniju okupirane Hrvatske.
Kao alternativu miru Hrvatska je imala spremnu i vojnu akciju ukoliko novi mirovni napori ne urode plodom za taj prostor, a koja se zvala "Vukovarska golubica". No do vojnog rješenja nije došlo.
Odluku o mirnom rješenju donio je Predsjednik Tuđman.
Domaća je javnost hladno dočekala potpisivanje ovog dokumenta. Poslije teških ratnih posljedica, a posebice pod dojmom velikog broja nestalih i zatočenih Hrvata, Hrvati su očekivali i u Vukovaru kao i u drugim dijelovima Podunavlja vojne pobjede jednake „Bljesku“ i „Oluji“. U tim uvjetima bilo je politički mudro i hrabro donijeti odluku koja znači mirno oslobađanje preostalih okupiranih područja, u koje je bio uključen i Vukovar kao mit i simbol hrvatskoga otpora, ali i stradanja.
Erdutskim sporazumom najavljen je:
završetak rata,
povratak prognanika kućama,
potpuno razvojačenje okupatorske vojske te,
bez ikakvih posebnih autonomija uvođenje hrvatske vlasti.
Nakon stavljanja potpisa na papir krenulo se na trnovit put uspostave hrvatskoga suvereniteta, i proces reintegracije prolazio je različite faze s jasnom političkom namjerom da se što prije stigne na Dunav kao među državnu granicu Hrvatske.
Na početku je to djelovalo kao nemoguća misija no bila je to primjena politike - korak po korak.
Mirovnu misiju ispred UN-a vodio je američki genarl Jacqus Paul Klein.
Vjerujem da mu nije bilo lako kada je vidio situaciju na terenu na kojem je bio raspoređen Novosadski korpus sa 4 brigade i 118 tenkova i dvjestotinjak topova, a on je na raspolaganju za održavanje mira imao svega 34 tenka i predstavnike UN-a iz 11 zemalja koji su bili potpuno vojno inferiornI.
Zato je jedna od pet najznačajnijih političkih točaka za cijeli proces reintegracije bila je demilitarizacija i razvojačenje okupiranog hrvatskog Podunavlja. Bila je predviđena kao prvi korak u Sporazumu i bila je to prva velika politička pobjeda hrvatske mirovne inicijative jer je bez ijednoga ispaljenoga metka razoružana je vojska tzv. 11. korpus sa 4 brigade, a povučeno je iz Hrvatske 118 tenkova, 19 oklopnih vozila, 150 komada topničkog oružja, kao i mnoge druge vrste oružja.
Raspuštena je lokalna srpska vojska, i to dragovoljno.
Međunarodna zajednica, točnije UNTAES, predvođen generalom Kleinom, razoružala je srpsku vojsku radi uvođenja mira, uklanjanja ratnih opasnosti, ali i uklanjanja zapreka kako bi se to područje napokon stavilo pod hrvatsku kontrolu.
Bio je otvoren put za prijelazne policijske snage,policajce Hrvate, koji su ovdje prvi mirno i strpljivo unosili hrvatski suverenitet.
Drugi važan politički događaj za reintegraciju je i potpisivanje Sporazuma o normalizaciji odnosa sa SRJ.
Uređivanje međusobnih odnosa suverene Hrvatske i SRJ bitno je utjecalo na razvoj reintegracije, što znači tihu, ali sigurnu, neopozivu i trajnu predaju toga područja Hrvatskoj.
Ovim sporazumom Srbija se javno odrekla svojih teritorijalnih pretenzija prema hrvatskom Podunavlju i dala do znanja da ne stoji više iza onih srpskih političkih opcija koje su i tada posezale za hrvatskim teritorijem. Srbima u Podunavlju posebice njihovim lokalnim političarima, bio je to znak da glavu od Beograda moraju okrenuti prema Zagrebu.
Oni koji na to nisu mogli pristati, dragovoljno su napustili Hrvatsku. Potpisivanjem Sporazuma, Srbija je prihvatila političku zbilju, ali pokazala prvi puta spremnost surađivati i u trajnom uređivanju odnosa, ne samo između dviju država, nego i između dvaju naroda – Srba i Hrvata. Za reintegraciju je ta okolnost bila osobito važna.
Treći politički jednako važan događaj za reintegraciju bili su izbori u hrvatskom Podunavlju.
Pismo namjere Vlade RH o mirnom mirovnog procesa UNTAES-a je, također bitno utjecalo na reintegraciju, jer je u njemu jasno ponovljeno sve što je Hrvatska kao demokratska država spremna Srbima ponuditi kao nacionalnoj manjini. Pismo je podržalo i Vijeće sigurnosti, a njegova je osobita vrijednost u tome što je doneseno bez prethodnih dogovora s lokalnim Srbima.
Izbori su prvi put održani istodobno u cijeloj Hrvatskoj, što znači i u Podunavlju. Bez obzira na sve poteškoće i opstrukcije, izbori su omogućili da se na legitiman način napokon u područje Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije uvede hrvatska vlast. Vlast je izabrana kao jedinstvena i hrvatska, ali su je sada obnašali i Hrvati i Srbi, na temelju mandata što su ih dobili na izborima. U Vukovaru je prevladala neznatna hrvatska većina, u Belom Manastiru srpska, a u Iloku je bila znatna hrvatska većina.
U Podunavlje su ulazile hrvatske institucije, odvijala se obnova kuća u Srijemskom trokutu, provođena su opsežna razminiravanja velikih minskih polja u selima, na prometnim putovima i na poljoprivrednom zemljištu.Stvarani su uvjeti za povratak prvih prognanika, uvedena je kuna, i drugi značajni hrvatski simboli a u to područje su ušla javna poduzeća.
Četvrta točka uspjeha bio je imenovanje Nacionalnog odora kao novi politički poticaj samom završetku procesa mirne reintegracije. Nacionalni odbor, kao političko savjetodavno rijelo, na temelju Vladina programa, uspostavlja mrežu nacionalnih odbora na cijelom području,a operativno sjedište Državnog odbora je u Vukovaru.
Nacionalni odbor politički pomaže uspostavi lokalne vlasti, zauzimajući se za veće povjerenje među svim nositeljima hrvatske vlasti, uključujući, uz Hrvate,Srbe,Mađare i sve druge predstavnike nacionalnih manjina. Angažiranjem Vlade, ministarstva, županijskih, gradskih i općinskih vlasti u Podunavlju, stvoren je novi zamah u dovršetku procesa reintegracije.
Gradska vijeća Vukovara i Belog Manastira nesmetano rade i okreću se lokalnoj zajednici u kojoj preuzimaju svu brigu za komunalni život, posebice skrbeći za socijalnu stabilnost područja. Probleme lokalnoga srpskog stanovništva Vlada je rješava ubrzano, od izdavanja isprava do rješavanja pitanja malograničnog prometa između Hrvatske i Srbije, a svakodnevno su se rješavali imovinski odnosi za sve prognane osobe, Krenuo je i dvosmjerni povratak prognanika, svatko se vraćao u svoju kuću.
Prostor dviju županija osječko-baranjske i vukovarsko-srijemske se uskoro politički stabilizirao, uz izuzetnu aktivnost Nacionalnog odbora, ali i uz materijalnu potporu Vlade. Prijelazne policijske snage preuzeo je MUP RH što dodatno utječe na sigurnost svih građana Podunavlja. Proces iseljavanja lokalnog srpskog stanovništva se zaustavlja i stvara se stabilna politička situacija u području tako da odlazak međunarodnih snaga iz Podunavlja postaje stvarnost.
Donošenjem Rezolucije UN 1045 završio se mandat UNTAES-a i međunarodna zajednica 15 siječnja 1998 i formalno predala područje pod upravu hrvatskoj vlasti. UNTAES je predvođen najprije generalom Kleinom, a potom i američkim generalom W.Walkerom, pripomogao da se misija UN-a završi kao jedna o najuspješnijih u svjetskim razmjerima.
Reintegracijom hrvatskog podunavlja završen je mirovni proces, upravo onako kako je to bilo predviđeno u Erdutskom sporazumu kao strategijskom mirnodopskom planu.
U dvije godine koliko je trajao mandat stvoreni su uvjeti za razvoj slobodnog građanskog demokratskog društva u granicama cjelovite hrvatske države. Možemo reći da je Hrvatska je rat pobijedila mirom.
Reintegracija je Hrvatima omogućila dostojanstven povratak, uzdignute glave na cijelo područje s kojeg su protjerani. Srbima je omogućen ostanak i sva prava nacionalne manjine, napose političkoga organiziranja i zastupanja političkih stajališta, sa svim pravima hrvatskih građana koji su spremni prihvatiti Hrvatsku kao vlastitu državu.
Erdutskim sporazumom i mirnom integracijom Republika Hrvatska je vratila vlast nad cjelokupnim državnim teritorijem bez ispaljenog metka, bez ljudskih žrtava i bez teških povreda humanitarnog prava.Erdutski sporazum je pokazao da vojno rješenje nije jedino rješenje, a kompromis nije tek tunel na čijem se kraju vidi svjetlo kakvog vojnog odgovora.
Puno je godina prošlo od potpisivanja ovog sporazuma.Hrvatska danas postaje članica EU, ali i tada 1995 godine je jasno pokazala koje to vrijednosti dijeli sa zajednicom u koju pristupa. Za proces koji je počeo sporazumom koji danas obilježavamo možemo reći da je bio najeuropskiji politički proces u Hrvatskoj od njezina osamostaljenija.
